čini se kao da sve je isto. a nije:
dok napolju kiša pada, unutra
binarno kolo vije. isto je sve
i nije: napolju vetar duva
dok glas uporno bije:
I hate you! I hate you!
kako to nevino zvuči
i sad sve vas volim!
i sve mi govori
da slatku žudnju mladosti,
iznetu i prećutanu, uvedem
u novo doba, da opet nevino
uplovim u bezbedne slutnje
ne brinuići što će neko reći
"sigurno joj nedostaje gvožđe“
ili:
„mora da od manjka litijuma pati"
ali ja ponovo mogu reći: gle!
sve je isto! i opet znati
da nije - možda zato
što sada znam više
i svejedno mi je!
a nije.
i, volela bih da sam nekad,
pre, mogla da drugačije biram:
ne tako bezazleno bahato da jurim
za svojim hirom misleći da ima vremena
za sve - sve do onog časa na prelazu u gradu
(kao na petlji na razvojnom putu) negde u srednje
moje doba, kada shvatih taj prosti binarni kod: sve to:
ja, sa ove strane ulice i neko drugi tamo, da upravo sada
i sa sa svakim trenom što je ikada bio,
da na savezništvima
i izdajstvima svoje živote gradimo, od budućnosti pozajmljene.
- da svoje mrtve mudrosti o vremenu prošlom i vremenu budućem
besciljno vrtimo u krug.
Нема коментара:
Постави коментар